Stevandić za Nedeljnik: Stanišić je spriječio Srbe da pucaju na Srbe u Banjaluci

Namjerno ili ne Nenad Stevandić je dugo izbjegavao da govori o svojoj ulozi u proteklom ratu, iako se u javnosti često susretao sa ozbiljnim optužbama, od onih za kriminal do najtežih za ratne zločine. U ispovijesti za Nedeljnik otkriva ko su mu politički i životni uzori, o čemu je razgovarao sa Veljkom Guberinom i Dobricom Ćosićem, a kakvu je ulogu u demokratskom puču Biljane Plavšić imao Jovica Stanišić. Prvi put do kraja govori o famoznom crvenom kombiju, otkriva kada je završio Medicinski fakultet i gdje je bio u „septembru 93“, a gdje u ljeto 97. Razgovarao Darko Momić, snimio Darko Gavrić

Potpredsjednik Narodne skupštine RS i lider Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić u politiku je ušao u vrijeme kada je Slobodan Milošević Srbima na Kosovu poručio „niko ne sme da vas bije“. Sa nešto više od dvadeset godina učestvovao je u buđenju srpske nacionalne ideje od Knina, preko Like i Banije do Banjaluke i Krajine, bio jedan od osnivača SDS-a i blizak saradnik prvog predsjednika RS Radovana Karadžića.
Desničarsko i prosrpsko ideološko opredjeljenje i netrpeljivost prema marksističkom učenju teško da je ponio iz partizanskog Titovog Drvara iz koga potiče, ali patriotskog busanja u prsa ne odriče se ni poslije tri decenije. Po njegovoj retorici lako se zaključi da se apsolutno ne slaže sa tvrdnjom da je „patriotizam posljednje utočište hulja“. Naprotiv, za njega su hulje oni koji napadaju srpske patriote u koje sebe svrstava bez imalo zadrške.
Nikada nije bio u radikalima, ali njegov politički kredo može se opisati sa „gdje su srpske zemlje, tu je Nenad Stevandić“, a osnove njegove politike staju u dvije riječi, srpsko jedinstvo, zbog čega je i partiju koju je formirao nakon napuštanja SDS-a nazvao Ujedinjena Srpska. Nevješto pokušava da odbrani tvrdnju da njegova stranka nije dio vladajuće koalicije u Srpskoj, pogotovo zato što je poslije izlaska iz SDS-a postao najglasniji kritičar svoje bivše stranke i partija okupljenih u Savezu za promjene i svojevrstan megafon Milorada Dodika.
Namjerno ili ne, ali dugo je izbjegavao da govori o svojoj ulozi u proteklom ratu, iako se u javnosti često susretao sa ozbiljnim optužbama, od onih za kriminal do najtežih za ratne zločine. Niko nije podastro dokaze za takve optužbe, a Stevandić poslije tri decenije u politici i promjene nekoliko političkih dresova nastavlja da gradi karijeru. Njegova ogromna ljubav prema kameri i medijima obrnuto je proporcionalna osjećajima koje medijski radnici gaje prema njemu i njegovim političkim stavovima, ali mu to apsolutno ne smeta.
U ispovijesti za Nedeljnik otkriva ko su mu politički i životni uzori, o čemu je razgovarao sa Veljkom Guberinom i Dobricom Ćosićem, a kakvu je ulogu u sprečavanju srpskih podjela imao Jovica Stanišić, govori o crvenom kombiju, otkriva kada je završio Medicinski fakultet, gdje je bio u „septembru 93“, a gdje u ljeto 97. godine i šta očekuje od oktobra 2018. godine.
Šta pamtite iz perioda svog početka bavljenja politikom?
Kada je počelo buđenje srpske nacionalne ideje, tamo negdje 1987. godine, sam kao student Medicinskog fakulteta nagovorio 11 djevojaka da se krste. Poslije tog krštenja me privela policija, u stvari stara UDB-a, sa ciljem da me zastraši. To sam kasnije ispričao, nažalost, oba su pokojni, poznatom advokatu Veljku Guberini i Dobrici Ćosiću. Veljko mi je tada dao punomoć da će me zastupati ako me iko bude ugrožavao. Te punomoći su se prepali tadašnji šefovi UDB-e u Banjaluci i osjećao sam se slobodno i zaštićeno. U tom periodu dobio sam nadimak Hegel, jer sam čitao Hegela, pokazujući da više volim dijalektiku, nego marksizam. Negdje u tom periodu postao sam dio jedne neformalne grupe slobodnomislećih Srba i obreo se na Kosovu polju 1989. godine povodom proslave 600 godina kosovske bitke. Poslije toga mošti Svetog kneza Lazara su došle i u nekršteni Drvar. Sveštenik Vlajko Guberina, čiji sin je najbolji đak Moskovske bogoslovije koji je odlikovan od Putina i danas je iguman manastira Svetog Romana kod Niša i Mirjana Vekić, čiji roditelji su emigrirali u Ameriku, i ja, bilo smo članovi organizacionog odbora, jer to tada niko drugi nije smio. Te 1989. godine, nas 30-ak smo se zakleli da ćemo se boriti za svoj narod i da nećemo dozvoliti da nam se ponovi Jasenovac. Dobro se sjećam da smo tada izgovorili da nećemo dozvoliti da se ponovi 1941. godina kada je Josip Broz Tito zavodio Srbe u bratobilački rat, a Ante Pavelić ih trijebio. Tada smo u Anti Markoviću prepoznali Tita koji želi da nas zavodi, a u Tuđmanu Pavelića koji želi da nas istrijebi. Ta zakletva je i danas moj lični, ljudski, nacionalni i politički program.
Ko je bio među tih 30-ak ljudi?
Neki su kasnije izgubili živote, ali ne bih o imenima, jer bi to nekima sigurno poslužilo za stvaranje teorija zavjere. Poslije toga sam bio jedan od osnivača SDS-a. Sa Jovanom Raškovićem me je upoznao Veljko Guberina, a sa Radovanom Karadžićem me upoznao Jovan Rašković. Uz profesora Predraga Gugu Lazarevića, to su neka imena koja smatram ugaonim kamenom za ono što će mi se kasnije dešavati. Njihove sudbine su svima poznate, ali šta god ko mislio, nadam se da sam na putu koji su trasirale te nacionalne i ljudske veličine.
Početkom rata ste slovili za čovjeka od povjerenja Radovana Karadžića. Da li je to tačno?
Tačno je. Kao što sam rekao, sa Radovanom me je u Drvaru upoznao Jovan Rašković i učinio sam mnogo na organizaciji SDS-a. Obišao sam 28 opština i učestvovao u stvaranju SDS-a i buđenju nacionalne ideje. Tako je praktično počelo moje partijsko djelovanje, jer sve do tada je bilo djelovanje mladog srpskog intelektualca. Na prvim višetranačkim izborima sam na Karadžićevu molbu svoje mjesto ustupio profesoru Milovanu Milovanoviću. To je urađeno sa ciljem da na listi ne budu samo tvrdokorni ili probuđeni nacionalisti, nego i ljudi drugačijeg ideološkog opredjeljenja. To je naišlo na oduševljenje, jer smo te 1990. godine uspjeli da ljude iz drugih stranaka i sa drugih lista dovedemo na istu listu i stvorimo srpsko jedinstvo. Ono što danas radim je vrlo slično, jer ljudi sa raznih lista dolaze u Ujedinjenu Srpsku.
Na internetu se mogu pronaći i neki presretnuti razgovori vas i Karadžića. Da li je to zato što su prisluškivali Karadžića ili ste i vi bili na meti “službi”?
Ima mnogo presretnutih razgovora i većina se pojavila nakon što je Karadžić uhapšen i isporučen Haškom tribunalu. Ponosan sam na ono što se može čuti iz tih razgovora, jer se čuje briga da organizujemo Srbe i vidi se naša briga i namjera da se branimo, a ne da napadamo. Upravo zbog toga ti razgovori nisu korišteni u procesu protiv Radovana Karadžića.
Da li ste vi lično bili na meti službi?
Teško da sam ja bio na meti, jer su Radovana tada prisluškivali i komunisti iz Srbije i ovi iz zapadne alijanse, jer je bio centralna figura. Pošto smo znali da je stalno pod tretmanom kad god smo bili u Sarajevu, bilo kod njega u stanu, bilo u klubu poslanika, pisali smo na papiriće i spaljivali ih poslije toga. On je bio protiv rata i prihvatao je sve mirovne planove, dok je Alija Izetbegović sve odbio. Zato je velika istorijska nepravda što se danas sudi onome ko je prihvatao sve mirovne inicijative, dok se onima koji su javno rekli da će žrtvovati mir ne sudi, već po njima nose nazive trgovi i ulice.
Haški tribunal je priznao da je Alija Izetbegović bio pred optužnicom i da je samo njegova smrt spriječila procesuiranje.
Jeste, ali mislim da je time samo zadovoljavana forma kako bi se Srbi umirili pričama da se vode istrage i protiv drugih. Te istrage se ne završavaju, dok se istrage protiv Srba završavaju hiljadugodišnjim robijama.
U kakvim odnosima ste bili sa Karadžićem i kada je „pukla tikva“, jer ste vi kasnije otišli u formiranje Srpske stranke RS?
Mi se nismo slagali oko jedne stvari koju će SDS i danas skupo da plati. To je nepoštovanje Banjaluke i Krajine i ovog zapadnog dijela RS koji je tokom rata nosio najviše i vojnika i žrtava i materijalnih resursa i koji je presijecanjem koridora bio najviše ugrožen. To je jedno vrijeme potiskivano zbog nacionalne ideje i uprkos razlikama ostali smo zajedno.
Kakva je vaša uloga bila u ratu.
Negdje u martu 1991. godine pozvao me pukovnik Stevilović, koji je nažalost poginuo i dao ponudu da kao studentski lider budem u Vojnoj policiji koja bi trebalo u obavještajnom smsilu da podrži moral srpske omladine. Nedugo poslije toga sam prešao sam u Službe državne bezbjednosti koja se bavila veoma ozbiljnim poslovima o čemu će istorija dati sud.
Čime se bavila?
Evo recimo, Karadžić i Mladić su bili u svađi koja je eskalirala krajem 1992. i početkom 1993. godine, a završila u septembru 1993. godine. Tada smo ih mi – da zapadni mediji, ali i neki faktori u Srbiji ne bi iskoristili njihovu svađu – nagovorili da se slikaju zajedno i da takvu sliku šaljemo u svijet. One slike na kojima njih dvojica igraju šah i jedan drugom dodaju dvogled, to smo mi radili, jer slike koje idu u svijet treba da budu slike srpskog jedinstva. Nažalost, danas ne uspijevamo da naše predstavnike u Sarajevu naučimo da igraju šah sa Dodikom i da zajedno s njim drže drugi politički dvogled koji čuva RS.
Spomenuli ste „Septembar 93“. Gdje ste bili u tom periodu kada je VRS blokirala Banjaluku?
Izašao sam prije blokade i obreo se u Doboju. Tamo smo uzeli kola hitne pomoći i sa njima najnormalnije ulazili u Banjaluku i izlazili iz Banjaluke. Razgovarao sam i sa tadašnjim šefom Državne bezbjednosti RS Draganom Kijcem s kojim se nikada nisam podnosio i sa načelnikom CSB Banjaluka Stojanom Župljaninom i sa Radovanom Karadžićem i sa generalom Momirom Talićem u lovačkoj kući u Prnjavoru. Mislim da sam doprinio tome da se to ne završi ružno.
To ste radili kao radnik SDB-a?
Da, kao neko ko je bio u analitičkom sektoru i ko se bavio prikupljanjem ozbiljnih informacija i komunikacijom među srpskim službama.
Da li je „Septembar 93“ završio kako treba?
Mnogi ljudi su izvukli tragične pouke i po njih lično se nije završio dobro, ali dobro se završilo po Republiku Srpsku. Za mene lično se nije dobro završilo, jer sam od tada bio u izuzetno lošim odnosima sa šefom Državne bezbjednosti RS Draganom Kijcem i još nekim ljudima.
Da li su iza „Septembra 93“ stajali neki skriveni motivi ili centri moći?
Taj sukob je ranije bio izrežiran i nedostajalo je samo da neka budala opali metak i da sve eskalira. Nešto veoma slično se dešavalo i 1997. godine u vrijeme Biljane Plavšić, ali velikom mudrošću smo spriječili da ne pucamo jedni na druge između Dervente i Prnjavora. Zbog toga kolegama iz Saveza za promjene ili SNSD-a govorim sa velikim iskustvom i zato sam stranci dao naziv Ujedinjena Srpska i zato stalno pokušavam da im objasnim šta znači kada se okrenemo jedni protiv drugih.
Veoma često se dovodite u vezu sa Sokolskim društvom o čijem radu se svašta moglo čuti, a rijetko ste govorili o tome?
Osnivač sam Sokolskog društva u Banjaluci. Sokolsko društvo nije bila nikakva vojna organizacija, nisu postojale sokolske čete ili bataljoni i to je bila i ostala civilna organizacija. Iz Sokolskog društva sam otišao krajem 1998. godine, a ljudi su godinama poslije toga pričali kako carujem i gazdujem sokolskim društvom i sokolskim domom. To su čaršijska podmetanja.
Kako poslije 25 godina vidite svoju ulogu u ratu?
Sa ovom pameću, sigurno bih uradio manje i imao manje hrabrosti, a koliko bi to bilo dobro za mene ili za RS, to ne mogu da kažem, jer bi to bilo gatanje. Da sam znao i mogao više, sigurno bi doprinio više, ali mislim da sam dao maksimum. Na sreću, nisam stradao, a bilo je svega. Mnogi su zaboravili da je na mene u Banjaluci pokušan atentat. O tome se ne priča, kao što se ne priča ni o tome da sam nekoliko sati nakon tog atentata i ranjavanja pozvao građane Banjaluke da ostanu mirni, da nikoga ne okrivljuju i da niko ne pokušava da napravi nešto pogrešno. Moji prijatelji hrvatske i bošnjačke nacionalnosti su mi za to odali priznanje, jer su se plašili da neka budala ne napravi nekakvu vrstu osvete. Ponosan sam na ono što sam izjavljivao, a ne na ono što su mi drugi stavljali u usta. Ja sam odrastao u Banjaluci sa pripadnicima svih nacionalnosti i oni koji su u toku rata ostali u Banjaluci mogu da govore o meni. Ja sam u to vrijeme bio student, nikome osim jednom srpskom političaru kome ne želim ni ime da spomenem, nisam opalio šamaru. Nije me sramota da kažem da sam bio na proboju koridora, na proširivanju koridora, na Johovcu, Jakešu, na derventskom ratištu… Nisam bio na hercegovačkom i sarajevskom ratištu, ali sam bio i u Kninu i na Baniji. Da sam znao bolje i više, sigurno bih uradio bolje i više, ali ipak smatram da sam dao maksimum. Na pokušaje mog satanizovanja nasjedaju nezreli srpski političari koji imaju impotentnu inteligenciju.
Veoma često vas dovode u vezu sa „crvenim kombijem“?
Ta famozna priča o crvenom kombiju je najveća glupost. To je bilo službeno auto CJB Banjaluka čiji zadatak je bio da kupi srpske dezertere i taj famozni crveni kombi je najviše Srba uhapsio u Banjaluci. Ja sam bio u SDB i nisam imao nikakve veze s tim kombijem. Viđao sam ga po gradu, kao i bilo ko drugi, ali pošto je oko tog kombija stvorena određena mantra, ajmo onda napisati da je Stevandić bio vozač crvenog kombija. To su gluposti.
A crvene beretke?
Slušajte, kada me sarajevski mediji pitaju za crvene beretke, odgovorim im „crvene beretke su dobre, a zelene ne valjaju“. Ja sam Srbin iz Banjaluke i to je prirodan odgovor, kao što i njima vjerovatno zelene valjaju, a crvene ne valjaju. Mene nerviraju Srbi koji kažu da ne valjaju nijedne.
Ko vam je politički uzor i da li za svog političkog oca smatrate pokojnog profesora Predraga Gugu Lazarevića?
Za mene su bitne stručne, lične i porodične vrijednosti. Naučio sam da čovjek mora da bude nešto u svojoj profesiji, to sam naučio i od Veljka Guberine i od Jovana Raškovića i od Radovana Karadžića i od Guge Lazarevića. Ustajem u šest sati, skuvam kafu supruzi, prošetam psa i u osam sati sam u svojoj ordinaciji na Paprikovcu za razliku od ovih koji mene kritikuju, a spavaju do deset i već u pola jedanaest razmišljaju koga će da popljuju i napadnu. Takvima je cijeli svijet kriv zato što ih narod ne podržava.
Kada ste završili fakultet?
Krajem 1995. godine. Ukupno sam studirao skoro devet godina, ali zato što sam tokom ratnih godina napravio pauzu. Čitavo vrijeme studiranja sam mrzio doktorsku djecu, jer im je svima bilo lakše nego meni. Ja sam bio radničko dijete i da bi poboljšao svoj studentski budžet, nije mi bilo teško da istovaram kamione.
Je li sada lakše vašoj djeci zato što su doktorska djeca?
Jeste, ali stalno im govorim da ne smiju da se odrode i otupe. Moja djeca su sportisti, igraju Ligu šampiona u vaterpolu i pronose slavu Banjaluke i Republike Srpske.
Kako vidite dešavanja iz 1997. godine i tzv. demokratski puč u režiji Biljane Plavšić?
Tada je Jovica Stanišić najviše pomogao da ne dođe do pucanja Srba na Srbe. Sjedio je šest sati sam u kafiću Aria ispred Banskog dvora, a da gotovo niko nije znao ni ko je on, ni šta je on. Naravno da je okolo bilo ljudi koji su sve pratili, ali on je sjedio sam. Za to vrijeme je nekoliko puta ulazio u Banski dvor kod Biljane Plavšić da joj objasni šta ona ne smije da radi, a istovremeno je bio na vezi i sa ljudima odanim Radovanu Karadžiću. Njemu je sada obnovljen postupak za ratne zločine pred Haškim tribunalom, iako niko više od njega nije upozoravao da se ne smiju činiti nečovještva. Tragedija je da su jedan HašimTači ili bošnjački generali koji su u kameru govorili da treba pobiti srpske zarobljenike na slobodi, a neko ko je sprečavao eskalaciju rata i uvijek bio za mirovne pregovore poput Stanišića na optuženičkoj klupi. Ali veliki ljudi imaju i velike patnje.
Tvrdite da je Jovica Stanišić imao ključnu ulogu u tom periodu da ne dođe do srpsko-srpskog sukoba?
Naravno. Volim da se pohvalim da sam u tome učestvovao, ali moj autoritet je bio neuporedivo manji, ali ti veliki ljudi i veliki autoriteti su nas učili da jednoga dana ako i mi budemo autoriteti spriječavamo srpske podjele.
Ko će držati predsjednički govor na 50-ti rođendan Republike Srpske, 9. januara 2042. godine?
Sebe ne vidim na tom mjestu. Volio bih da to bude generalni sekretar Ujedinjene Srpske Neven Stanić. To je čovjek koji je u Londonu završio prestižni fakultet, magistrirao u 25. godini i vratio se u Banjaluku i RS. On je pokazao da se u RS može i vratiti, a ne samo odlaziti iz nje. U vrhu Ujedinjene Srpske okupljena je mlada i prodorna ekipa i vjerovatno zbog toga često imamo problem i sa vladajućim i sa opozicionim strankama. Ta vrsta ljubomore je dio okoštalog sistema gdje se ljudi koji su osnovali neke partije ponašaju kao njeni vlasnici, što nije slučaj sa US. Nama dolaze odbornici iz svih partija, ali ne zato što im nešto nudimo, jer mi nismo na vlasti ni na nivou RS, ni na nivou BiH i ne možemo da im ponudimo nikakve direktorske ili ministarske funkcije. Oni dolaze zato što su prepoznali zdravu ideju.
Kako niste u vlasti?
Gdje smo u vlasti?
Pa vi ste zamjenik direktor Univerzitetskog kliničkog centra Banjaluka?
Mene je SDS predlagao za direktora ili ministra zdravlja i ne znam zašto im sada smeta kada sam dobio nižu funkciju od tih. Ja sam to prihvatio zbog odgovornosti, jer svi znaju koliko puta sam tvrdio da se UKC treba završiti i učiniću sve da je taj posao završi i prestane trakavica sa poništavanjem jednog ili drugog ugovora.
Dobro, ali ne možete da tvrdite da niste u vlasti?
Pa ne mislim da funkcija zamjenika direktora UKC znači da smo u vlasti.
A podrška gotovo svim prijedlozima vladajuće koalicije?
Ne gotovo svim, nego onima koji utiču na strateška pitanja i fiskalnu stabilnost.

Leave a Reply

Your email address will not be published.